Šta bi bilo kad bi bilo

Davno mi je Miodrag poslao pozivnicu za ovaj blog i od tada nije prošao niti jedan dan da nisam razmišljala ili pričala na temu Tita. Kako i dalje živim na brdovitom Balkanu i bez toga vrlo često razmišljam na istu temu uokvirenu u ono „šta bi bilo kad bi bilo“. Šta bi bilo da je Tito danas živ? Na šta bi ličila SFRJ i gdje bi bila?


Vrlo lako mi je na takva pitanja odgovoriti kada pojačam maštu na najveći potenciometar. Onda pred sobom vidim zemlju prepunu uspjeha, što sportskih, što poslovnih, naučnih, i umjetničkih. Kada bi se sastavile sve snage koje posjeduju ove republike bivše Jugoslavije bili bismo najbolji u svemu. Skoro se mogu kladiti da bi to bilo tako. Bili bismo prvaci, i evropski i svjetski, u svim sportovima. Imali bismo razvijenu privredu, Evropa i Amerika bi uvozile naš Eurokrem u ogromnim količinama i niko ne bi jeo Nutellu. McDonalds bi u svoju redovnu ponudu uveo ćevape, pršut, ajvar, kajmak i travnički sir ako bi želio opstati na tržištu. Naša preduzeća bi poslovala širom svijeta a njihove dionice bi ljudi kupovali na svjetskim berzama. Ništa mi ne bismo uvozili jer bi imali sve svoje. Smijem se kladiti da bi bilo tako!

Ali, problem je što je to priča koja se nalazi u mojoj mašti koja osim ove ima još mnogo različitih priča. Da vam bude jasnije koliko je pouzdana ta moja mašta dovoljno je reći da sam u jednoj od takvih jedan od glavnih likova Formule 1. Nešto poput Bernia Ecclestonea samo puno mlađa i malo manje zgužvana. Zato se ja mogu u svojim maštanjima kladiti da bi Jugoslavija bila najjača sila na svijetu. Ne postoji mogućnost da se te moje tvrdnje provjere.

Ono u šta sam malo više sigurna jeste da bi Tito bio mnogo razočaran kompletnom situacijom na prostorima kojima je nekad vladao. Gledala sam prije nekoliko dana emisiju „Robna kuća“ o njegovoj smrti i sahrani. Znamo takođe koliko je poslije priča bilo - „te plakalo se iz straha, te nije se plakalo, te jeste se plakalo“. Ja sam bila skoro beba i moj plač za taj primjer nije uračunjiv. Ali, ja se već godinama suzdržavam da ne zaplačem kad god pogledam šta smo mi napravili od čitavog prostora bivše nam države. Kad pogledam koliko nam ljudi fali, koliko ih je izginulo u ovim ratovima koji su se vodili, pa koliko ih nakon tog rata odumire polagano, što od bolesti koje ih stižu izazvane stresom, što od neimaštine i besperspektivnosti.

Ja bih sad mogla svaki dan plakati. Kad pogledam koliko koštaju knjige za školu, stanovi za mlade parove, liječenje kod doktora, običan popravak zuba! A tek kad na vagu sa tim stavim broj nezaposlenih, policiju koju lopovi i kriminalci drže u šaci, sudstvo koje ima samo formu suda a liči na cirkus, odsustvo svih normalnih vrijednosti i izlizan moral – mogla bih plakati bez prestanka.

Da se razumijemo – mogla bih ja i vjerovatno još neki. Znam da bismo bili manjina. Ona manjina koja je bila iskrena uvijek, prema sebi i prema ostalima. Ona manjina koja je poruku „čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog“ zaista razumjela onako kako treba. Tu poruku koja je bila osnova države koja se raspala u krvi je trebalo shvatiti, dušom i srcem, a ne nabubati je napamet i zaboraviti čim se izgovori.

Jer, kad god razmišljam o tome da li je Tito mogao pretpostaviti šta će se desiti sa Jugoslavijom kada on umre padne mi na pamet baš ta izreka koju je uvijek isticao i podvlačio. Bratstvo i jedinstvo – da smo ga prihvatili kako treba, da smo ga živjeli iskreno, ne bi nikad došlo do ovako krvavih ratova. Znali bismo poštovati druge, njihovu univerzalnost i različitost, ne bismo se gledali preko nišana samo zato što se neko zove Pero a neko Mujo. Da smo shvatili da Pero i Mujo mogu biti „braća“ a da svako zadrži svoju jedinstvenost ne bismo bili ovdje gdje jesmo.

Ne, umjesto toga smo gajili licemjerje. To je osobina koja najbolje uspijeva na ovim terenima. Ovdje, na prostoru bivše Jugoslavije, su skoro izumrla vrsta ljudi koji govore ono što misle i rade onako kako govore. Najveći broj ljudi govori ono što misle da bi drugi voljeli da čuju od njih. Tako je bilo i dok je bio Tito – kleli su se svi u njega i u bratstvo i jedinstvo a u sebi mislili nešto drugo, nešto puno gore. I kad je nestalo onoga zbog kojeg su glumili onda je sve ono što je bilo potiskivano godinama isplivalo na površinu.

Znam da sam u manjini, tako je već odavno i navikla sam. Ali, da je Tito živ meni bi bilo bolje. Ja sam do raspada bivše države proživjela puno više i živjela bolje nego sve ovo poslije od kako smo se razdvojili. Možda tako osjećam jer živim u BiH, a ta tvorevina se teško može nazvati bilo kako, posebno ne državom. Ali u svakom slučaju, ne bih mnogo izgubila da se nekom vremenskom kapsulom vratim nekih 40 godina unazad.